Gradska knnjižnica Poreč: Susret s književnicom Stašom Aras - predstavljen roman "Suhozid"

Staša Aras u Gradskoj knjižnici Poreč: Rat mijenja kulise života, žene grade svoje sudbine

Roman koji se čita svim osjetilima, priča o ženama čije živote drastično mijenja Drugi svjetski rat, ali i knjiga koja je svoju konačnu formu tražila gotovo pet godina. O svemu tome govorila je književnica, pjesnikinja i profesorica hrvatskoj jezika i književnosti Staša Aras, predstavljajući svoj „Suhozid” krajem proteklog tjedna na još jednom vrijednom književnom susretu u organizaciji Gradske knjižnice Poreč.
Susret je održan u sklopu projekta „Putevima knjižnice na kotačima”, koji financira Ministarstvo kulture i medija. U ispunjenoj knjižnici okupljene je pozdravila ravnateljica Irides Zović, a razgovor s autoricom vodila je Petra Neuner Geržinić.
Već je u uvodu moderatorica izdvojila osobitost romana koji je objavio nakladnik Hena com s urednicom Marijom Ott Franolić. „Suhozid” je, istaknula je, priča koja se čita svim osjetilima, knjiga koja „diše, miriše i čuje se”. Otočki svijet u njoj ne postoji samo kroz radnju i likove. Prisutan je u mirisima, okusima, zvukovima, kamenu, kućama i predmetima, u atmosferi koja čitatelja uvlači u nečije živote. Aras je priznala da je upravo stvaranje atmosfere jedno od područja pisanja u kojima se osjeća „na svom terenu“, no ovoga je puta nastojala više prostora dati likovima i njihovim odnosima.
Radnja romana smještena je na neimenovani dalmatinski otok tijekom Drugog svjetskog rata, osobito krajem 1943. godine. Mnogi su u tom otoku prepoznali Vis, napomenula je moderatorica, i to u trenutku kad su se tamo izmjenjivali domaći stanovnici, ljudi pobjegli iz raznih dijelova Dalmacije, talijanski vojnici, partizani i saveznički vojnici. U središtu su ženske sudbine - žene koje pokušavaju sačuvati dom, odnose i privid svakodnevice dok se oko njih mijenja sve što su dotad poznavale. Rat donosi gubitak dragih osoba i imovine, glad, neizvjesnost i strah, ali otvara i pitanja odanosti, napuštanja, izdaje te razloga zbog kojih ljudi u presudnim trenucima donose određene odluke, zauzimaju određene stavove i strane.
Autorica je pritom jasno istaknula da je rat prije svega okolnost u kojoj se te sudbine odvijaju.
- Moj roman najmanje govori o ratu. Ja ne znam puno o ratu. Bila sam živa dok je bio Domovinski rat, ali ne bavim se ratom niti strategijom ratovanja. Niti je to politički roman. Htjela sam se baviti sudbinama ljudi, njihovim međuljudskim odnosima i procesima koji djeluju na odluke, rekla je Aras.
Ženska perspektiva bila joj je prirodan izbor, ali ne i jedini razlog zbog kojeg je odabrala upravo takve likove. Željela je pisati o obrazovanom građanskom sloju Dalmacije, o ljudima koji uče, čitaju, govore strane jezike, njihovoj kulturi, navikama i načinu života u skladu sa svim europskim modernističkim tokovima, a koji, smatra ona, u književnim prikazima prošlosti često ostaju po strani. Posebno ju je zanimalo što se događa kad nestane sigurnosti koju su pružali društveni položaj, imovina i dotadašnji životni poredak.
Roman je, ispričala je, pisala četiri do pet godina, uz mnogo istraživanja, prikupljana osobnih priča, prekida i razdoblja u kojima nije uspijevala nastaviti rukopis. U početku je zamišljala opsežniju, klasično oblikovanu realističku pripovijest, no takav joj postupak nije omogućavao da u likove i njihove odnose unese sve što je željela.
Rješenje se pojavilo neočekivano, dok je u kazalištu čekala početak predstave. Pomisao na gledatelje koji iz mraka promatraju tuđe živote navela ju je da i ratni otok zamisli kao pozornicu. Tako su u roman ušle didaskalije, poznate iz dramskih tekstova, ali ovdje upotrijebljene na drukčiji način.
- Didaskalija je uputa za redatelja, uputa za glumca, u ovom smislu je tu uputa za čitatelja, objasnila je autorica.
Takvim postupkom čitatelj ne prati samo događaje, nego dobiva i prostor za promišljanje o postupcima likova. Može ih promatrati, procjenjivati, poistovjetiti se s njima ili se od njih odmaknuti. Roman tako povezuje pripovijedanje, scenske prizore i autoričina razmišljanja, a upravo joj je uključivanje tog vlastitog glasa pomoglo da dovrši rukopis.
Pisanje je pratilo i opsežno upoznavanje povijesne i književne građe. Aras je govorila o stvarnim događajima, obiteljskim pričama i iskustvima ljudi koji su prošli rat i izbjeglištvo. Posebno se osvrnula na El Shatt, izbjeglički logor u Egiptu u kojemu su tijekom Drugoga svjetskog rata boravili brojni Dalmatinci. U razgovoru je spomenula i hrvatske umjetnike i intelektualce povezane s tim razdobljem, među njima Vjekoslava Kaleba, Ranka Marinkovića, Petra Šegedina, Josipa Hatzea i Oskara Danona.
Čitala je i književna djela koja su joj pomagala približiti se vremenu o kojem piše, osobito autore povezane s hrvatskim književnim modernizmom. No prikupljene činjenice nisu postale dokumentarni zapis. Stvarne događaje i sudbine preoblikovala je u fikciju, nastojeći prije svega razumjeti međuljudske odnose i psihologiju svojih likova.
Posebna tema razgovora bio je jezik romana. Dalmatinski izrazi, starije riječi, talijanizmi, turcizmi i različiti govorni slojevi za Aras nisu tek način označavanja mjesta radnje. Zanimaju je melodija rečenice, zvuk i ritam jezika, ali i atmosfera prostora iz kojeg dolazi. Odrastanje u staroj dalmatinskoj kući ostavilo je trag u njezinom pisanju, pa je, unatoč namjeri da mirise, okuse i opise drži pomalo „pod ključem”, priznala da od njih nije mogla pobjeći niti ih se željela odreći.
A upravo je prostor snažno povezan i s naslovom romana. Suhozid je dio otočkog krajolika, karakterističan za Dalmaciju, ali i Istru, međa koja označava posjed, zadržava zemlju na mjestu, koristi kamen prikupljen krčenjem i uvodi red u krš. U romanu porušene suhozide vlastitim rukama pokušava ponovno podignuti Mila, žena koja je izgubila nekadašnju vrijednu imovinu i sigurnost.
I sama je knjiga, objasnila je, složena pomalo poput suhozida, od različitih fragmenata koji zajedno čine cjelinu. Među njima su i priče žena koje ostaju u sjeni, ne donose velike odluke i ne traže priznanje, ali svojim postupcima i brigom za druge omogućuju da se život nastavi.
Razgovor je tako, uz povijesnu pozadinu, jezik i književnu formu, otvorio pitanje koliko se ljudska snaga očituje u velikim odlukama i idealima, a koliko u upornom obavljanju onoga što je potrebno učiniti. U Milinu slučaju taj odgovor dobiva sasvim konkretan oblik - ponovno slaganje kamenja na mjestu na kojemu je zid bio srušen.
Kako je tijekom večeri, govoreći o toj junakinji, podsjetila moderatorica Petra Neuner Geržinić, Mila kaže: „Ne možeš ti toliko srušiti koliko ja mogu graditi.”